Tekst “Ograde, o grade!” Valentine Gulin Zrnić nastao je kao osvrt na politike javnih prostora u Zagrebu, a potaknut je aktualnom situacijom ograđivanja Osnovne škole Gustava Krkleca u naselju Travno. U osvrtu se problematiziraju različiti slučajevi ograđivanja u Zagrebu tijekom posljednjih desetak godina te se komentiraju u kontekstu društveno-kulturnih i i političkih implikacija života (i budućnosti) grada i građana.

Cjeloviti tekst dostupan je na poveznici: Zagreb – ograde – Gulin 2017

Tekst je 16. lipnja 2017. objavljen na web portalu H- ALTER.

Valentina Gulin Zrnić, Institut za etnologiju i folkloristiku

„Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet“, projekt HRZZ

Ograde, o grade!

 Osvrt o politikama javnih prostora u Zagrebu potaknut aktualnom situacijom ograđivanja Osnovne škole Gustava Krkleca u naselju Travno

 Ograde u gradu pratim već više od desetljeća. Prvi puta je komentar o ogradama i ograđivanju objavljen 2005. godine kada sam uočila da u stambenim naseljima europskih gradova stambene zgrade bivaju ograđene, kao obilježje privatnih prostora uz stambene zgrade. Tom sam prilikom komentirala primjer iz Milana i usporedila s novozagrebačkom vizurom: „Milanska ograda oko zgrade određuje ritam ulice – korakom ravnomjerno i jednolično nizanje rešetkastog niza – i određuje vizuru cjelokupnog prostora i horizonta – kao omeđenog, stranog, odvojenog, nepristupačnog. Bez ograda, Novi Zagreb i dalje daje svoje otvorene vizure, nudi se šetnjama, ne priječi pogled, komunikativan je i raštrkanog ritma koraka. Nepostojanje ograda u Novom Zagrebu, činjenica je koju nisam osvijestila tijekom svojega života u tom dijelu grada, ali sam je kao specifičnost uočila tek nakon posjeta Milanu, dakle, to postaje rječitim detaljem svakodnevice   tek u kontrastu omeđenog i slobodnog prostora stambene zgrade, a što možda upućuje na različite političke, gospodarske i tržišne sustave, na različita poimanja društvenosti i kretanja“ (Gulin Zrnić 2006: 86). Ovime sam željela uputiti na dvije teme. Jedna je da su naša iskustva prostora i u prostoru naturalizirana, a doživljaj prostora „postaje neupitan, upijen u svakodnevicu do razine neosviještenosti“ (ibid.). Doživljaj prostora može biti otvorenost, zatvorenost, skučenost, ograđenost, sloboda, prostranost. Taj doživljaj se stubokom osvještava kada se prostor mijenja, posebice kada se naglo mijenja, primjerice kada se u inače otvoreni prostor nekog parka postavi, primjerice,  500m ograde u dijelu javnog prostora. Druga tema jest da oblikovanje prostora ima politički potencijal. Najpoznatiji primjer je Haussmannovo preuređenje Pariza u drugoj polovici 19. stoljeća koji je stvorio današnje vizure grada, no, jednim dijelom te vizure, posebice one širokih bulevara, nastaju i zbog potrebe (potencijalno i vojne) kontrole ljudi i aktivnosti u gradskom prostoru (Harvey 2006).

O tom političkom potencijalu  prostora jasno se razabire i u tekstovima arhitekata i urbanista koji su gradili novozagrebačke prostore. Primjerice, Miroslav Kollenz, autor urbanističkog koncepta naselja Travno, a koji je utemeljio svoj projekt na premisama modernog  CIAM urbanizma, objašnjava 1975. godine da je osim stambenih zgrada, važno oblikovati „prostore okupljanja građana i njihove djece“, a pješački i otvoreni karakter stambenih naselja je argument za procjenjivanje „urbanističkih i arhitektonskih dometa naše epohe u suvremenom gradu“ i „najvišeg dometa humanizacije“, dapače, iznimno je važno jer omogućuje odrastanje u „samostalnom kretanju“ pri čemu se djeca razvijaju „kao budući neovisni građani“. Kollenz ograde ne spominje. Otvoreni, pješački, dostupni javni prostor važan je potencijal za razvoj  karaktera suvremenoga građanstva. To je važna politička implikacija upisana u prostor. Otvoreni, pješački, dostupni javni prostor važan je i za stvaranje i održavanje društvenosti. Ona teško može egzistirati s ogradama. A ta se društvenost – prije svega ona kvartovska i međugeneracijska –  da se dalje nadovežem na Kollenza, teško može ostvariti i bez škole. Škola bi, po njegovu mišljenju (1976), „trebala predstavljati središte kulturnog okupljanja“ u naselju, ona je po „kompozicionom urbanističkom tretiranju osnovni element naselja“ (ibid: 51) te stoga možemo legitimno postaviti pitanje može li se škola onda ograditi, a i koje su političke (demokratske, participativne) implikacije ograđenog odnosno neograđenog prostora?

O ogradama sam pisala i 2013. godine,  komentirajući transformacije javnih prostora, konkretno na potezu istočnoga kraka novozagrebačke Plave potkove:  „Paralelno sa Sopotom dio istočnog kraka koji je interpoliran u naselje Utrine zapunio se javnim objektima – dvije srednje škole (izgrađene sredinom 1990-ih) i zgrada bazena (2005.) nižu se u potezu zelenila koje također govori o nekim novim društvenim i upravljačkim praksama. Grad, naime, sve više svoje zelenilo ograđuje prema funkciji: škola je ogradila svoj prostor, Grad je usporedo ogradio prostor koji je namijenio parku za pse. Široka ravničarska južnosavska vizura tako biva parcelirana, a korak i pogled šetača biva ritmiziran ogradom.“ Putovima svakodnevnoga kretanja gradom otkrivala sam uvijek nove ograde. Mnoge su niknule tih godina oko parkića, dječjih igrališta – na Svačićevom trgu, u parku Bartola Kašića, na Strossmayerovom trgu. Uočljivo je i sustavno mijenjanje već postojećih ograda oko vrtićkih objekata: iako one imaju svoje opravdanje u brizi oko malene djece koja bi u svojoj zaigranosti mogla odlutati, te to smatramo prirodnim (naturalizirali smo doživljaj ograđenog vrtićkog prostora), ipak je uočljivo da se niske ograde koje su desetljećima stajale oko vrtića zamjenjuju visokima, simbolički još više upućujući na nedostupnost i odijeljenost prostora.

Noviji primjeri ukazuju da se ograde postavljaju i oko škola. Školska djeca dovoljno su samostalna da se mogu kretati unutar naselja samostalno, odnosno, nije ih potrebno kontrolirati da se ne izgube u mjeri u kojoj je to potrebno djecu vrtićke dobi, te stoga nije moguće primijeniti isto opravdanje. Škole u stambenim naseljima, posebice naseljima izgrađenima tijekom druge polovice 20. stoljeća, planirane su u središtima naselja, kao dio širega javnoga prostora. Ogradom se taj javni prostor odjeljuje, odvaja. No, ne odvajaju se samo prostori, nego se odvajaju i ljudi koji koriste te prostore, odvaja se dobno/generacijski različito stanovništvo, odvajaju se različite društvene aktivnosti.

Treba imati na umu da je svaka ograda ujedno i oblik kontrole prostora i kontrole ljudi. Ako je to možda teško razumjeti kroz sliku gradskih ograda, puno je jasnije i rječitije kroz sliku ograda na granicama čemu svjedočimo posljednjih godina. Opravdanje ograda na granicama jest u navodnoj sigurnosti i zaštiti, no može li se taj argument primijeniti i na postavljanje ograda oko, primjerice, školskih objekata. Štite li se time školska djeca? Od koga ili od čega? Štiti li se školska i/ili javna imovina? Također, od koga ili čega? Tko je taj referentni Drugi? Stanovnici naselja? Daje li se njima do znanja da su ograđeni prostori njima nedostupni? Iz stručne literature poznati su mnogi slučajevi u kojima je ograđivanje javnih prostora, primjerice parkova, dovelo do ograničavanja njihove upotrebe (isključivanje/zabrana korištenja nekim grupama stanovništva) i dodatne kontrole (kamere), te potencijalno čak i komercijalizacije i privatizacije. Iako to možda zvuči pretjerano kada govorimo „samo“ o nekoliko zagrebačkih primjera, trend ograđivanja u politikama javnih prostora nije nimalo bezazlen jer može potencijalno „biti štetan za druge demokratske prakse koje ovise o javnim prostorima te za aktivno javno polje“ u kojemu bi se trebao realizirati kontakt različitih društvenih grupa i slojeva kao i  multikulturalni kontakt (Low, Taplin i Scheld 2005: 1). U tom smislu, Kollenzova ideja da se u otvorenim javnim prostorima razvija kompetentni i neovisni građanin, itekako je jak argument protiv ograđivanja javnih prostora.

Drugi primjer ograđivanja u gradovima jesu „ograđene zajednice“ (gated communities) koje podrazumijevaju ograđene stambene komplekse s kontroliranim ulazom u kompleks, a u američkom kontekstu opravdavaju se diskursom sigurnosti koji se temelji na rasnoj stereotipizaciji i klasnim predrasudama (Low 2003), odnosno, segregirani su Drugi (ne-bijeli, ne-bogati). U europskom kontekstu, pojava ograđenih zajednica posebice je uočljiva u nekim post-socijalističkim zemljama: u Varšavi je, primjerice, izgrađeno preko 400 ograđenih zajednica (Gadecki 2012), a kontekst u kojemu se opravdavaju nije kao onaj američki već tranzicijski, odnosno socijalna diferencijacija koje je uslijedila raspadom socijalističkih država. U gradu Zagrebu, za sada, nemamo takvoga primjera, međutim u neposrednoj okolici, kod Sv. Nedelje, izgrađeno je i 2005. otvoreno „naselje zatvorenog tipa“ Hoto Ville, kao „prvi hrvatski condominium, modernistički projektiran ‘mali grad’“ (www.hoto.hr), koji je sadržavao stambene i poslovne objekte, parkove, uslužne i trgovačke objekte. Idejno je to vrlo blisko koncepciji izgradnje stambenih naselja tijekom druge polovice 20. stoljeća gdje se osim stambenih predviđalo sve druge sadržaje (obrazovne, odgojne, trgovačke, zdravstvene, sportsko-rekreacijske, društvene) potrebne za svakodnevni život. Velika razlika je, međutim, u koncepciji prostora: zagrebačka stambena naselja nisu imala ograde; Hoto Ville je ograđen, a ulaz u stambeni kompleks kontroliran je i definiran rampom. Zagrebački primjer takvog ograđenog,  zatvorenog i kontroliranog stambenog naselja nije mi poznat, no parceliranje javnog prostora ogradama u postojećim stambenim naseljima nužno izaziva promišljanja o tome kakve, u konačnici, javne prostore želimo. I kakvo „pravo na grad“ želimo.

Kada sam 2005. razmišljala o stambenim naseljima u Milanu i Novom Zagrebu, pomislila sam kako bi bilo odlično simulirati 3D projekciju novozagrebačkih naselja s ograđenim prostorima. Nisam imala dovoljno tehničkih znanja i mogućnosti, vjerojatno niti vremena, da bih to realizirala. Tretirala sam tu ideju kao igru, kao potencijalni vizualni i mentalni izazov umu, kao imaginaciju prostora da se on, eto, kojim slučajem, bio razvijao i oblikovao u okviru nekog drugog političko-ekonomskog sustava, primjerice u okviru kapitalizma, te sam otvorene i slobodne prostore Novog Zagreba (kao i sličnih stambenih cjelina izgrađenih tijekom druge polovice 20. stoljeća u Zagrebu) smatrala dobrom baštinom izgradnje grada u doba socijalizma. O tome sam ponovo promišljala deset godina kasnije sa kolegicom arhitekticom Dubravkom Vranić (2015), postavljajući tezu da se upravo ti i takvi, otvoreni prostori stambenih naselja u kojima se realiziraju različiti oblici aktivnosti i društvenosti,  trebaju zaštiti u samom svojem konceptu kao „nematerijalna prostorna baština“ kako bi se „sačuvala ideja i vrijednosti modernističkog urbanističkog projekta Novog Zagreba“ prema kojoj bi se tek onda dalje valorizirale sve druge potencijalne intervencije u tom prostoru, one graditeljske, ali i one ograđivačke.

Kontinuitet aktualnosti teme o ogradama i ograđivanju doista postoji. Razmišljajući o novom slučaju u Travnom mogu parafrazirati neke svoje ranije rečenice, prenesene u drugi lokalni kontekst: U Travnom, ograde određuju ritam šetnje središnjim parkom – korakom ravnomjerno i jednolično nizanje rešetkastog niza ograda vrtića i škole  – i određuje vizuru cjelokupnog prostora i horizonta – kao omeđenog, stranog, odvojenog, nepristupačnog. No, u podlozi priče o ogradama još je jedna važna tema grada, a ilustrirat ću je jednim drugim nedavnim primjerom ograđivanja. U naselju Savica riječ je o građevinskim ogradama koje su u proljeće 2017. označile početak građevinskih radova u svrhu uređenja parka. Građanskom inicijativom i protestom, stanovnici su se pobunili protiv netransparentnosti odlučivanja koja se tiču uređenja i promjena u njihovom naselju. Krajem svibnja ograda je uklonjena. Ovaj primjer građevinskog ograđivanja na Savici, kao i primjer ograđivanja škole u Travnom, zajedničko imaju upravo pitanje tko odlučuje o ogradama bilo koje vrste, odnosno, šire, tko u gradu donosi odluke koje se tiču lokalne razine stambenih naselja i zašto u njima ne sudjeluju građani koji su neposredno zainteresirani za svoju stambenu sredinu. Mjesni odbori, kao i Vijeća četvrti, kako je određeno gradskim Statutom, imaju vrlo male ovlasti. Stoga se građani moraju formalno i neformalno organizirati na druge načine kako bi realizirali svoje pravo na grad i pravo na građansku participaciju. Pa i u odlukama vezanim uz ograde. U Travnom se istovremeno uređuje i edukativni biciklistički poligon uz samu zgradu škole, o čemu, koliko mi je poznato,  građani nisu prodiskutirali kroz neki oblik javnog foruma, pa makar i virtualnog, internetskog. O ogradi oko škole također se nije raspravljalo. Ako se ograda oko škole postavlja u svrhu sigurnosti i zaštite, što bi značilo da postoje neke problematične situacije u naselju, onda bi javna rasprava o kvartovskim problemima bila puno efikasnije rješenje nego postavljanje ograda.

Ograda je, objašnjava Hrvatski jezični portal (hjp.znanje.hr), „ono čime je što (zemljište, dvorište itd.) odvojeno od čega drugoga“ – što se lako prispodobljuje slikama mnogih postavljenih ograda u Zagrebu. No, ograda, kaže isti Portal, u prenesenom smislu znači i rezerva, „izražena sumnja“, i upravo u tom značenju možemo imati izraženu sumnju o potrebi ograđivanja, o transparentnosti donošenju odluka o ograđivanju, o izbjegavanju uključivanja građana. Niz je, dakle, ograda o ogradama grada!

Literatura:

Gadecki, Jacek. 2012. „Gating Warsaw: Enclosed Housing Estates and the Aesthetics of Luxury“. U: Chasing Warsaw. Socio-Material Dynamics of Urban Change since 1990. Frankfurt – New York: Campus Verlag.

Gulin Zrnić, Valentina. 2005. „Domestic, one’s own and personal: auto-cultural defamiliarization“, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku  42/1, str. 161-181. (Tekst je objavljen 2006. na hrvatskom jeziku: „Domaće, osobno, vlastito: autokulturna defamilijarizacija“. U: Etnologija bliskoga. Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja, ur. J. Čapo Žmegač, V. Gulin Zrnić, G. P. Šantek, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku & Naklada Jesenski i Turk, str. 73-95.)

 Gulin Zrnić, Valentina. 2009. Kvartovska spika. Značenja grada i urbani lokalizmi u Novom Zagrebu. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku & Naklada Jesenski i Turk.

Gulin Zrnić, Valentina. 2013. „Šetnja istočnim krakom: od megaprojekta do megapropusta“. U: Zelenilo grada Zagreba (zbornik s međunarodnog znanstvenog skupa), Zagreb: HAZU, 2013., str. 384-391.

Gulin Zrnić, Valentina i Dubravka Vranić. 2015. „’Praznine’  Novog Zagreba: sukob modernističkog urbanističkog naslijeđa i suvremenih prostornih praksi“. U: Prostorne i razvojne mogućnosti kulturnog naslijeđa, ur. M. Obad Šćitaroci, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu-Arhitektonski fakultet, str. 132-137.

Harvey, David, 2006. „The Political Economy of Public Space“. U:  The Politics of Public Space, ur. S. Low i N. Smith, New York – London: Routledge, str. 17-34.

Kollenz, Miroslav. 1975. „Urbanistički plan naselja u južnom Zagrebu“,  Glasilo arhitektonskog fakulteta 1/1, str. 7-22.

Kollenz, Miroslav. 1976. „Urbanistička koncepcija o organizaciji društvenog života u naselju Travno u Zagrebu“, Arhitektura br. 158-159, str. 49-51.

Low, Setha. 2003 Behind the Gates: The New American Dream. New York and London: Routledge.

Low, Setha, Dana Taplin i Suzanne Scheld. 2005. Rethinking Urban Parks. Austin:  University of Texas Press.

Low, Setha i Neil Smith, ur. 2006. The Politics of Public Space. New York – London: Routledge.

Zagreb, 13. lipnja 2017.