Zebra/Rainbow, festival Queer Zagreb, 2004 – fotografija: Barbara Blasin
Piše: Sanja Đurin
U našoj, zapadnoj, kulturi javni prostori su naturalizirano heteroseksualni, a moć heteroseksualnosti vidi se u njenoj sposobnosti da stalno iz početka definira ljude i prostor na određeni način, postulira Gill Valentine. Ona opisuje javni prostor kao produkt društvenih sila i kao mjesto koje ima „aktivnu ulogu u stvaranju i reproduciranju društvenih identiteta, kao što i društveni identiteti, značenja i odnosi stvaraju materijalna i simbolička mjesta“ (Valentine 2002: 146). Javni prostori su naturalizirano heteroseksualni jer se u njima stalno ponavljaju radnje koje su dio heteroseksualne ljubavi: „od poljubaca koje razmjenjuju heteroseksualni parovi ili držanja za ruke kada prolaze ulicom, do reklamnih oglasa na plakatima ili u izlozima trgovina gdje možemo vidjeti slike zadovoljne nuklearne obitelji; od heteroseksualiziranih razgovora kada čekamo na autobusnoj stanici ili u banci do glazbe koja ispunjava trgovine, barove i restorane a artikulira heteroseksualnu žudnju„ (Valentine 2002: 154, 5). Repetitivne radnje koje čine svakodnevni prostor grada heteroseksualnim normiraju ponašanje, oblikuju kriterije prema kojima su neka ponašanja u javnim prostorima prihvatljiva i primjerena, zbog čega s vremenom određena ponašanja u javnom prostoru postanu naturalizirana, „normalna“ i ritualizirana. Kao što kaže Tschumi, „ritual podrazumijeva gotovo zamrznut odnos prostora i tijela“ (Tschumi 2004: 102) i teško se mijenja zbog toga što su heteroseksualna ponašanja u javnom prostoru dio „regulatornih režima koji postoje kako bi disciplinirali i sužavali raspon dopustivih ponašanja“ (Valentine 2002: 155). Upravo zbog toga je vidljivost LGBTIQ osoba u javnom prostoru grada istovremeno nužna i nemoguća. No, regulativni režimi, iako čvrsti i moćni, ušli su u krizno razdoblje, (McCormack i Salmenniemi 2016: 3) pa vjerovanje u mogućnost promjene nije iluzorno. Denaturalizacija heteroseksualnosti prostora je moguća, što je vidljivo i kroz interpretaciju prostora kao performativnog. Kada govori o performativnoj razini prostora, Gill Valentine se poziva na Judith Butler i njen koncept performativnosti. Kao što je rod performativan i stvara se ponavljanjem određene stilizacije tijela, isto vrijedi i za prostor, postulira Valentine. Prostor sam po sebi nema značenje, on niti je hetero, niti homoseksualan. No prakse koje se izvode unutar prostora i njihovo učestalo ponavljanje određuju i formu prostora i odnose moći koji će vladati unutar prostora. Ovakav pristup prostoru emancipacijski je za queer populaciju.
Performativna perspektiva denaturalizira prostor koji je pretpostavljeno heteroseksualan i destabilizira postojeće odnose moći u njemu. Ako se ritualima ustanovljuje red i onemogućuje promjena poretka, onda „pripisujući zadanom, pretpostavljeno ‘autonomnom’ prostoru proturječan program, taj prostor dobiva nove razine značenja“ (Tschumi 2004: 102). Budući da javni prostori nisu unaprijed zadani kao heteroseksualni, već se tako definiraju zbog ponavljanja određenog tipa radnji u prostoru, uvijek postoji mogućnost promjene u njihovu značenju, a time i u društvenoj stvarnosti. „Drugim riječima, heteroseksualnost svakodnevnih prostora je uvijek djelomična, u procesu nastajanja i nestabilna“ (Valentine 2002: 155), a kulturnu transgresiju provociraju, između ostalog, aktivističke akcije u različitim prostorima javne komunikacije. Te akcije možemo okarakterizirati kao „izvorne događaje“ kako Tschumi naziva nered koji nastaje u javnom prostoru kada neke nove akcije stvore napetosti između tijela i prostora, kada se zamrznuti odnos između prostora i tijela počne mijenjati ili izmakne kontroli. A za stvaranje nereda, razbijanje, dezintegraciju ritualiziranih praksi koje prostore čine heteroseksualnima queer aktivisti igraju ključnu ulogu.
Na ulogu aktivista upozorile su Lauren Berlant i Elizabeth Freeman koje u članku „Queer Nationality“ opisuju kako je queer pokret u Americi kroz upotrebu javnih prostora radio na inkorporiranju queer identiteta u američki normativni nacionalni identitet. Pokret Queer Nation osnovan je u New Yorku u travnju 1990. godine kao odgovor na izrazito negativnu stigmatizaciju osoba oboljelih od AIDS-a u Americi. Tada su queer aktivisti svoju protupolitiku vezanu za AIDS preusmjerili na preoblikovanje cjelokupnog javnog diskursa o sekualnosti. Queer Nation se je u tu svrhu služio javnim prostorom tako što ga je koristio za „igru“ i poigravanje normativnim američkim stilom života koji je oponašao i želio mu sličiti što više, ali ga i učiniti inkluzivnim tako što će on obuhvaćati i queer građanstvo. U tu je svrhu Queer Nation intervenirao u javni prostor brojnim akcijama poput masovnog ljubljenja homoseksualnih osoba u strejt kafićima i sličnim intervencijama čiji je zadatak bio oponašanje formi strejt društvenog života u egzibicionističkim akcijama, reklamnim kampanjama itd.
Transgresivne queer akcije u Hrvatskoj
Interaktivna karta: rozi markeri obilježavaju neke od queer akcija u Zagrebu
U Hrvatskoj se LGBTIQ aktivizam intenzivnije razvija tek početkom novog milenija. Kao što je u intervjuu s Ivanom Pavlićem napomenuo jedan od organizatora prve Povorke ponosa, Damir Hršak: “Bivša nam je vlast jasno davala do znanja da smo izopćenici i da ne možemo biti punopravni članovi ovoga društva.“ No unatoč nenaklonosti vlasti, još krajem milenija javile su se prve borbe za queer zajednicu u okviru opće borbe za zaštitu ljudskih prava. ATTACK! (Autonomna tvornica kulture) koji nastaje 1997. godine ubrzo je „prepoznat i nizom akcija i događanja izvedenih u javnim prostorima“ kao transgresivni projekt (Marjanić 2014: 205), a jedna od prvih akcija ATTACK!a je protest Svi smo mi anarho-lezbače koji je nastao zbog otkazivanja najma prostora udrugama jer je među udrugama bila i lezbijska grupa Kontra. Iako djeluje od 1998. godine kao neformalna lezbijska grupa, Kontra je tek 2002. godine registrirana kao udruga (Marušić 2014). Od 1999. postoji CroL lezbijski forum, kasnije razvijen u portal. Godine 2000. u Rijeci je osnovana LORI – udruga za informiranje i senzibiliziranje javnosti za prihvaćanje pripadnica/ka seksualnih i rodnih manjina. Tada je osnovan i Iskorak kao organizacija civilnog društva za zaštitu ljudskih prava LGBT osoba. Godine 2002. LGBTIQ aktivisti organizirali su i prvi gay pride, odnosno Povorku ponosa. Nakon toga, udruge, inicijative, festivali i internetski portali za LGBTIQ zajednicu rastu i brojem i raznolikošću (Ženska soba 2003, Domino/Queer Zagreb festival 2003, konferencija Transgresija roda 2005. godine u organizaciji Ženske sobe, FemFest 2007, osnivaju se K-zona, Vox Feminae, itd.) i postaju važan faktor u oživljavanju stalne LGBTIQ kulturne scene u Zagrebu i Rijeci, kao i u kreiranju javnih politika na nacionalnoj razini. Brojnim intervencijama u javnom prostoru koje izazivaju čuđenje, zgražanje, znatiželju, sablazan hetero-građanstva odnosno njihov izlazak iz zone komfora, poznatog i prihvatljivog, umjetnici i queer aktivisti nagrizaju status heteroseksualnosti prostora.
Najupečatljiviji godišnji događaj tog tipa je Povorka ponosa, koja je specifičan i važan događaj političke pedagogije. Kako postulira Tea Škokić: „samo na ulicama marginalne grupe čine sebe javnima i time politički dovoljno vidljivima da se ubrajaju u legitimne članove državnog uređenja“ (Škokić 2006: 287). Budući da veliki postotak građanstva u Hrvatskoj ne poznaje ni jednu LGBTIQ osobu, fizičkim istupanjem i prolaskom LGBTIQ osoba kroz centar grada konačno se materijalizira ono što za većinu hrvatskih građanki i građana postoji tek na apstraktnoj razini. Jednom godišnje, ulicama u užem centru grada prolaze naši LGBTIQ sugrađani i njihovi podržavatelji koji pozivaju na preispitivanje stavova prema LGBTIQ populaciji i stereotipa o njima te ukazuju na to da homoseksualne osobe nisu negdje drugdje, već su dio zajednice koja ih često ne percipira i/ili ne uvažava. Time aktivistički događaj zadobiva pedagošku funkciju građanskog preodgoja zajednice. Za samu LGBTIQ zajednicu povorka je jednako važan čin jer istupanjem u javnom prostoru, javnim priznavanjem svog rodnog i/li seksualnog identiteta, LGBTIQ osobe se oslobađaju velikog tereta tajnog ili dvostrukog identiteta koji „podrazumijeva stalno laganje, strah, izolaciju i samoprezir“.
Iskorakom u javnost pokazuje se i brojnost LGBTIQ zajednice, a veći broj znači i veću političku snagu. To jednodnevno prisvajanje centra glavnog grada performativni je i transgresivni čin (usp. Bertoša i Antulov 2012) koji intervenira u dominantnu, heteroseksualnu matricu javnog prostora, ali i privatnih života heteroseksualnog građanstva, destabilizirajući opću heteronormativnost i otvarajući polako put „pokvirenoj kulturi“ , odnosno oblicima društvene stvarnosti za kakve se kao pokret i zalaže. Povorkom queer zajednica privremeno prisvaja javne prostore (Bertoša i Antulov 2015) i koristi ih za „revidiranje opće povijesti“ i „jačanje zajedničkog identiteta“ LGBTIQ osoba (Bertoša i Antulov 2012).
Dok su prve Povorke ponosa bile performativni čin u smislu događaja koji proizvodi novu stvarnost (Butler 1990; Osborne i Segal 1994), tj. novi poredak diskursa (Foucault 1994), ritualiziranim ponavljanjem se njihova snaga kao događaja smanjuje. Berlant i Freeman nazivaju povorke ponosa „vidljivim javnim ritualom“ (1992: 165). Kako navodi Tschumi: „Beskonačno ponavljani, ti rituali obuzdavaju sve aspekte izvornog čina koji su izmaknuli kontroli, izbor vremena i mjesta, odabir žrtve“, a „bilo kakvo organizirano ponavljanje događaja, jednom najavljeno, postaje program, deskriptivno bilježenje formalnog niza postupaka“ (Tschumi 2004: 100-1). Drugim riječima, ponavljanjem i ritualizacijom događaj dolazi u opasnost da prestane biti događaj. Zato Povorka u jednom trenu neće biti dovoljna da bi se dogodila promjena u prostoru. To naglašavaju i neki „umirovljeni“ queer aktivisti koji novijim generacijama zamjeraju sve manje aktivističkih intervenicija u javnom prostoru tijekom godine, i što im je „projektizam postao važniji od aktivizma“.
No, Povorka ponosa samo je jedna među brojnim akcijama koje koriste javni prostor za političku pedagogiju i destabilizaciju heteronormativnosti. Još 2002. godine, kada se u Zagrebu odvija prva Povorka ponosa, Riječka udruga LORI je lansirala jumbo kampanju za promicanje prava homoseksualnih osoba pod nazivom Ljubav je ljubav.
Jumbo plakati kampanje Ljubav je ljubav, 2002. g.
Queer Zagreb od svog osnivanja 2003. godine neprestano upozorava javnost na zanemarivanje prava LGBTIQ osoba. Godine 2004. je u sklopu Queer Zagreb festivala na Starčičevom trgu postavljena instalacija umjetnika Silvia Vujučića pod nazivom Queer Zebra, a te godine Hrvatsku je obišla i serija jumbo plakata LGBTIQ tematike kako bi se upozorilo javnost na široku prisutnost homofobije u Hrvatskoj. Serija plakata koja reklamira Out-ware brand Lezzbe, a koju su osmislile umjetnice Helena Janečić i Ana Opalić, izazvala je „veliku pozornost prolaznika jer je riječ o motivima s vrlo otvorenim definiranjem homoseksualnosti, odnosno eksplicitnim lezbijskim radovima“.
Helena Janečić i Ana Opalić na plakatu za out-ware brand Le-ZZ-be, 2004. g.
Kao što postuliraju Berlant i Freeman, uz komunikacijske kanale koji se odnose na shopping i konzumerizam, i uz prostor shopping mallova, vežemo ideju „obiteljskog okruženja“, okruženja koje „stvara nostalgičnu sliku centra grada kao čistog i sigurnog mjesta“. Istupajući kao queer u shopping mallovima, na billboardima i jumbo plakatima, queer populacija remeti njihovu antiseptičku aseksualnu površinu, „kontaminira“ ih. Na isti taj način može se opisati akcije KugAe – Kulturne ulične gej akcije. Naime, 2008. godine povodom Dana izlaska iz ormara KugA je ukrasila dvadesetak bista u centru grada maramama duginih boja, a 2009. godine je šest gradskih fontana obojila bojama iz duginog spektra koje čine LGBT zastavu.
Crvena fontana na Trgu žrtava fašizma, 2009.g.
Poigravanje normativnim stilom života u javnosti također kontaminira prostor i izaziva sablazan djela hetero populacije, postuliraju Berlant i Freeman (1992). Na Zrinjevcu su 2008. godine aktivisti organizirali ljubljenje istospolnih parova. Takve „militantno-erotske intervencije“ (Berlant i Freeman 1992: 163), u kojima vlastita intimnost i/li vlastite genitalije postaju oružje protiv opresije, proizvode zbunjenost, užitak, spektakl, žudnju i optužbu koji se isprepliću u proizvodnji skandala, što je bilo vidljivo i u reakcijama hetero populacije na događaj u spomenutom parku. Akcijama poput masovnog ljubljenja homoseksualnih osoba na javnim prostorima i sličnim intervencijama zadatak je oponašanje formi strejt društvenog života. Osvajajući (poljupcima) javni prostor, queer populacija kroz sentimentalnost i užitak poručuje da su i queer tijela samo obična tijela, i da svatko ima pravo na ljubav. No time queer populacija šalje i heteroseksualnom građanstvu poruku da je heteroseksualnost javnih prostora ovisna, između ostalog, o volji i želji homoseksualnih osoba da ostanu nevidljive u istom tom prostoru. Ljubljenje na javnim prostorima stvara nelagodu kod hetero populacije jer se tim činom prelazi granica toleriranog ekscesa oko koje je društvo “suglasno“, zaključuju autorice.
Queer aktivisti mnogo rade i na osnaživanju same LGBTIQ zajednice. Kao što kaže Ivan Pavlić (2016), razdoblje između 2006. i 2011. godine aktivisti nazivaju vremenom „renesanse što za LGBT aktivizam, što i za samu zajednicu koja po prvi puta zaista postaje svjesna svoje snage, integriteta i važnosti za socijalni pluralizam“ . Iako je to i vrijeme najveće koncentracije nasilja nad LGBTIQ građanima, „to je i period u kojem se aktivizam gotovo isključivo posvećuje izgradnji i očuvanju zajednice koja kreće postojati, ali je svejedno veoma krhka“. Tipu javnih aktivnosti usmjerenih ojačavanju zajednice može se pripisati i akcija /prosvjed Ljubi bližnjeg svog koji je organiziran 2013. godine pred zagrebačkom katedralom, a u kojem se poziva sve LGBTIQ građane: „Ljubite jedni druge jer na to imate pravo. Ljubite se na trgovima, ljubite se na ulicama, ljubite se gdje god to želite jer na ljubav i poljupce vam nitko ne može oduzeti pravo“ zbog homofobnih izjava „crkvenih uglednika“ koji od 2013. godine šire mržnju prema queer populaciji. Zbog toga se LGBTIQ aktivisti u posljednje vrijeme posebno obraćaju njima, često u svojim akcijama koristeći citate iz Biblije i pjesme vjernika. Jedna takva akcija pozivanja klera na ljubav zbila se je 2015. godine kada je grupa aktivistica povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije iscrtala preko zebre ispred zgrade Hrvatske biskupske konferencije zastavu duginih boja. U vezi akcije su izjavile: “Duga je iscrtana u kasnim noćnim satima s nedjelje na ponedjeljak s ciljem širenja poruka ljubavi, mira i tolerancije. Upravo zato je kao poruka odabrana duhovna pjesma Ima jedna duga cesta, kao i Ljubi bližnjeg svog.” Duga i natpisi su već sljedeće jutro bez komentara uklonjeni.
Zebra duginih boja ispred zgrade Hrvatske biskupske konferencije 2015. g.
Pobrojane akcije, kakvih je posljednjih godina sve manje, intervencijom u različitim komunikacijskim i/li javnim prostorima, prelaženjem granica, zaokupljanjem prostora, oponašanjem normativnih privilegija i simuliranjem nacionalno poželjnog ponašanja (usp. Berlant i Freeman 1992) polako rastavljaju postojeći aparat normiranja i standardiziranja seksualnih praksi i provociraju kulturnu transgresiju. LGBTIQ aktivisti su upravo iz tog razloga ponekad grubi prema onima koji se ne žele outati, „izaći iz ormara“, odnosno javno iskazati svoj seksualni identitet. Ormarske strategije asimilacije nekima su neprihvatljive s obzirom da je vidljivost bitna ukoliko se želi postići sigurna javna egzistencija queer osoba. No, budući da regulativni prostori dugo nisu davali podršku outanju, na taj su se čin odvažili malobrojni.
*Ovaj esej dio je članka koji čeka na objavu u časopisu Narodna Umjetnost 55/2, a koji je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost (projekt br. 2350, City-making: space, culture and identity / Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet).
Kod citiranja kao izvor navesti: Đurin, Sanja. 2018. Transformiranje grada: Povorka ponosa i queer aktivizam u javnom prostoru, http://www.citymaking.eu/performativni-prostori/
Proširena bibliografija
Barbarić, Đordana i dr. (2015). Izvještaj o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj 2014. Zagreb: Kuća ljudskih prava.
Bayley, Deborah; Gorančić-Lazetić, Helena. (2006). Neumreženi: Lica socijalne isključenosti u Hrvatskoj. Izvješće o društvenom razvoju, Hrvatska 2006. Zagreb: UNDP Hrvatska.
Batinica, Stipe. (2010). Kirurška korekcija vanjskog spolovila u djevojčica sa sindromom kongenitalne adrenalne hiperplazije. Paediatria Croatica 54/1:52-54.
Berlant, Lauren; Freeman, Elizabeth. (1992). „Queer Nationality“. boundary 2 19/1: 149-180.
Berlant, Lauren; Warner, Michael. (1998). „Sex in Public“. Critical Inquiry 24/2: 547-566.
Bertoša, Mislava; Antulov, Sandra. (2012). „’Ovo su naša četiri zida’: Slogani zagrebačkih povorki ponosa kao taktika prisvajanja prostora“. Društvena istraživanja 21/3:771-791.
Bijelić, Nataša. (2008). „Sex Education in Croatia: Tensions between Secular and Religious Discourses“. U: European Journal of Women’s Studies 15/4: 329-343.
Bijelić, Nataša; Hodžić, Amir. (2012). Izvještaj istraživanja o mišljenjima i stavovima prema homoseksualnosti u srednjim školama u Zagrebu. Zagreb: Queer.
Bijelić, Nataša; Hodžić, Amir. (2014). Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji. Zagreb: CESI.
Bozic-Vrbancic, Senka. (2010). „’Strong European emotions’ : The politics of culture in the EU“. Emotion, Space and Society 3/2: 90-94. doi:10.1016/j.emospa.2010.01.005
Butler, Judith. (1990). Gender trouble. Feminism and the Subversion of Identity. London: Routledge.
Čapo, Jasna; Gulin-Zrnić, Valentina, ur. 2011. „Oprostornjavanje antropološkog diskursa. Od metodološkog problema do epistemološkog zaokreta“. U Mjesto, nemjesto. Čapo, Jasna i Gulin-Zrnić, Valentina, ur. Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, 9-65.
Dobrović, Zvonimir; Bosanac, Gordan. (2007). Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj. Zagreb: Queer.
Duhaček, Gordan. (2011). „Naš cilj je pobjeda“. Zarez XII/311:19-21.
Đurin, Sanja. (2012). „O politici seksualnosti u Hrvatskoj devedesetih, o diskursima koji su je oblikovali i o njezinim simptomima danas“. Narodna umjetnost 49/2:33-51.
Đurin, Sanja. (2017). „O poststrukturalističkoj teoriji diskursa kroz raspravu o uvođenju pojma ‘brak’ u hrvatski Ustav“. Studia Ethnologica Croatica 29/1: 331-356.
Fausto-Sterling, Anne. 1993. “The Five Sexes. Why Male and Female Are Not Enough”. The Sciences (New York Academy of Sciences) 33/2: 20-24. https://doi.org/10.1002/j.2326-1951.1993.tb03081.x
Fausto-Sterling, Anne. 2000. “The Five Sexes, Revisited”. The Sciences (New York Academy of Sciences) 40/4: 18-23
Foucault, Michel. (1994). Znanje i moć. Zagreb: Globus.
Global Rights. (2009). The Violations of the Rights of Lesbian, Gay, Bisexual and Transgender Persons in CROATIA. A Shadow Report. http://tbinternet.ohchr.org/Treaties/CCPR/Shared%20Documents/CRO/INT_CCPR_NGO_CRO_97_8475_E.pdf. Pristupano 22.2.2018.
Grujić Koračin, Jasenka. (2013). „Interdisciplinarni pristup transseksualnosti – ginekološko iskustvo“. Gynaecol Perinatol 22/4:182-190.
Grabovac, Igor; Abramović, Marija; Komlenović, Gordana; Milošević, Milan; Mustajbegović, Jadranka. (2014). „Attitudes towards and Knowledge about Homosexuality among Medical Students in Zagreb“. Collegium Anthropologicum 38/1:39-45.
Herzog, Dagmar. (2015). Seksualnost u Europi 20. stoljeća. Zagreb: Zagreb Pride.
Hodžić, Amir; Štulhofer, Aleksandar. (2017). „Embryo, teddy beacentaur and the constitution: Mobilizations against „gender ideology“ and sexual permissiveness in Croatia“. U: Anti-Gender Campaigns in Europe. Mobilizing against Equality. Kuhar, Roman; Paternotte, David, ur. 2017. London: Rowman & Littlefield, 59-78.
Huić, Aleksandra; Jugović, Ivana; Kamenov, Željka. (2015). „Stavovi studenata o pravima osoba homoseksualne orijentacije“. Revija za socijalnu politiku 22/2:219-245.
Ipsos Plus. (2014). Percepcija homoseksualnih osoba i Zakona o životnom partnerstvu.
Jokić-Begić, Nataša i dr. (2008). „Transseksualnost: život u krivom tijelu?“. Liječnički Vjesnik 130:237-247.
Jurčić, Marko. (2013). #RoziMegafon: OD ZAKONA O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJE DO USTAVNE ZABRANE ISTOSPOLNOG BRAKA. Izvještaj Zagreb Pridea o stanju ljudskih prava LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj 2010. – 2013. Zagreb: Zagreb Pride.
Juras, Sanja. (2010). Izvještaj o stanju ljudskih prava seksualnih i rodnih manjina u 2009. godini u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Kontra.
Juras, Sanja. (2011). Izvještaj o stanju ljudskih prava seksualnih i rodnih manjina u 2010. godini. Zagreb: Kontra.
Kuhar, Roman; Paternotte, David, ur. 2017. Anti-Gender Campaigns in Europe. Mobilizing against Equality. London: Rowman & Littlefield.
Laclau, Ernesto i Chantal Mouffe. (1985). Hegemony and Socialist Strategy. Towards a
Radical Democratic Politics. London: Verso.
Marjanić, Suzana. 2014. „Kronotrop hrvatskoga performansa. Od Travevera do danas“. Zagreb: Udruga Bijeli val, Institut za etnologiju i folkloristiku, Školska knjiga.
Marušić, Antonela. (2014). „25 godina lezbijskog pokreta: od Lila inicijative i ratnih godina do anarhističkih dana Kontre“. http://www.crol.hr/index.php/politika-aktivizam/6268-25-godina-lezbijskog-pokreta-od-lila-inicijative-i-ratnih-godina-do-anarhistickih-dana-kontre. Pristupano 18.2.2018.
McCormack, Donna; Salmenniemi, Suvi. 2016. „The biopolitics of precarity and the self“. European Journal of Cultural Studies 19/1: 3-15.
Milković, Marina. (2013). BRUTALNA STVARNOST: Istraživanje o nasilju, diskriminaciji i
zločinu iz mržnje protiv LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Zagreb Pride.
Moss, Kevin. (2014). „Split Europe: Homonationalism and Homophobia in Croatia“. U:Ayoub, Phillip M.; Paternotte, David (ur.). LGBT Activism and the Making of Europe. A Rainbow Europe? Basingstoke: Palgrave Macmillan.
Opačić, Tamara; Jurčić, Marko. (2014). Istospolne obitelji i životna partnerstva u Hrvatskoj uoči i nakon referenduma o ustavnoj definiciji braka. Istraživački izvještaj. Zagreb: Cenzura Plus.
Osborne, Peter; Segal, Lynne. (1994). „Gender as Performance. An Interview with Judith Butler“. Radical Philosophy 67: 32-37.
Pikić, Aleksandra; Jugović, Ivana. (2006). Nasilje nad lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama u Hrvatskoj: izvještaj istraživanja. Zagreb: Kontra.
Pleše, Iva. 2011. „Od virtualnog prostora do web-mjesta. Web-forumi i fizički lokaliteti“. U: Mjesto, nemjesto. Čapo, Jasna i Gulin-Zrnić, Valentina, ur. Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, 393-398.
Popov, Matea (ur.). (2011). Priručnik o suzbijanju nasilja protiv LGBT osoba za policijske djelatnike/ice. Zagreb: Zagreb Pride i Centar za LGBT ravnopravnost.
Poredoš Lavor, Daša; Šuperina, Marijan. (2013). „LGBTIQ osobe – izazov struke i društvene tolerancije“. Policijska sigurnost 22/1:159-177.
Prlenda, Sandra. (2004). „Young, Religious, and Radical“. U: Lampe, John i Mazower, Mark (ur.). Ideologies and National Identities. The Case of Twentieth-Century Southeastern Europe. Budimpešta: CEU Press. 82-105.
Richardson, Diane i Seidman, Steven. (2002). „Introduction“. U: Richardson, Diane i Seidman, Steven (ur.). Handbook of Lesbian and Gay Studies 1-13.
Shore, Cris; Wright Susan. 1997. „Anthropology of Policy. Critical perspectives on governance and power“. London: Routledge.
Škokić, Tea. 2006. „Seks i grad: transformacija intimnosti u kontekstu urbanog prostora“. Mesto in trg na meji/Grad i trg na granici. Ljubljana: Slovensko etnološko društvo, 281-287.
Šljivić, Dragan; Mlinarić, Martin. (2016). „Sexual Othering and Democracy in post-Yugoslav
Societies: A Comparison of Dveri and U ime obitelji“. U: Goll, Sebastian; Mlinarić, Martin i Gold, Johannes. Minorities under Attack: Othering and Right-Wing Extremism in Southeast European Societies. Wiesbaden: Harrassowitz Verlag.
Tschumi, Bernard. 2004. Arhitektura i disjunkcija. Zagreb, AGM.
Valentine, Gill. 2002. „Queer Bodies and the Production of Space“. U: Richardson, Diane i Seidman, Steven (ur.). Handbook of Lesbian and Gay Studies 145-160.
Vučković Juroš, Tanja. (2015). „Socijalna isključenost seksualnih manjina u Hrvatskoj“. Revija za socijalnu politiku 22/2:195-218.
Vukušić, Ana-Marija. 2011. „O prožetosti virtualnoga i stvarnoga. Primjer jednog „lokalnog“ web-foruma“. U: Mjesto, nemjesto. Čapo, Jasna i Gulin-Zrnić, Valentina, ur. Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, 399-417.
Vuletić, Dean. (2004). „Gay i lezbijska povijest Hrvatske: devedesete godine – između autoritarnosti i liberalizma. Gordogan II/2-3: 138-156.
Zagreb Pride. (od 2010. do 2015. godine). Godišnji izvještaji. http://www.zagreb-pride.net/hr/o-nama/dokumenti/godisnji-izvjestaji/. Pristupano 12.12.2017.
