Zagreb na konju
(Šetnja kroz etnološke i kulturnoantropološke urbane teme, povodom Dana grada Zagreba 2020.)
Valentina Gulin Zrnić, Institut za etnologiju i folkloristiku
Jedan od najpoznatijih simbola Zagreba je spomenik bana Josipa Jelačića na glavnome gradskom trgu koji nosi i ime spomenutog bana. Brončani spomenik austrijskog kipara Antona Fernkorna koji prikazuje bana Jelačića u vojnoj odori s uzdignutim mačem jašući na konju postavljen je 1866. godine, uklonjen 1947. i ponovo postavljen 1990. godine. U tekstu „Spomenik na glavnom gradskom trgu“ u knjizi Ulice moga grada (2000), etnologinja Dunja Rihtman-Auguštin na primjeru ovoga spomenika istražuje odnose povijesti, politike, ideologije, društvenog sjećanja, značenja simbola, uloge rituala i život gradske svakodnevice na konkretnom prostoru trga kroz oko stoljeće i pol dugo trajanje. Uz konja su se tako, u vremenu do danas, redala ceremonijalna događanja kao i politički protesti, redale su se sajamske klupe stare gradske tržnice, ali i kućice, štandovi i šatori novih gradskih manifestacija, prolazile su vojne trupe, parade, štafete, demonstranti, fašničke družine, povorke smotre folklora, kravat pukovnije… Spomenik na konju je i lijep fotografski motiv za mnoge turiste, a za lokalce često mjesto sastajanja: „Po grdom, po lepom, rendes pod repom!“. Rendesi i druga okupljanja su od sredine ožujka 2020. godine nestali, a praznina trga s banom i konjem u središtu postavila je ovaj javni prostor u neku novu perspektivu.
Nešto južnije drugi je veliki konjanički spomenik hrvatskom vladaru na Trgu kralja Tomislava, uz Glavni kolodvor te gotovo svima koji dolaze u Zagreb vlakom prva je veduta grada upravo spomenik iza kojega se prostire park, zgrada Umjetničkog paviljona te u daljini tornjevi Katedrale. Spomenik je zamišljen 1920-ih godina u ozračju proslave tisućljetne godišnjice hrvatskog kraljevstva, a brončani je konjanički kip pripremljen i izveden (kipar Robert Frangeš-Mihanović) prije Drugoga svjetskog rata, no postavljen je tek 1947. godine. Baveći se kulturnoantropološkim istraživanjem javnih prostora, u knjizi Grad kao susret: etnografije zagrebačkih trgova (2019) autorice Valentina Gulin Zrnić i Nevena Škrbić Alempijević ističu ne samo „simboličku upotrebu“ spomenika i njegovog umjetničkog i identitetnog (nacionalnog i gradskog ) značaja, nego i „performativnu upotrebu“ koja se definira u suživljenju spomenika u prostoru i stanovnika, odnosno načina na koji su spomenici uključeni u gradske prakse, kretanja i korištenja. Spomeniku kralja Tomislava desetljećima se nije moglo niti prići jer je bilo okruženo gustim grmljem, a u ovome stoljeću, nakon obnove prostora, postao je dostupan i prisvojen spomenik u svakodnevnom korištenju. Podest spomenika je mjesto sjedenja (individualno ili u grupama), čekanja i sastajanja, provođenja vremena (boravak grupa građana, konzumiranje pića, okupljanje uz gitaru), odmaranja i ležanja (građevinski radnici na pauzi, turisti u prolazu), privremenog zastajkivanja, orijentiranja i odlaganja stvari pri kratkotrajnom predahu u kretanju gradskim ulicama. Postament je i mjesto susreta ljudi s gradskim životinjama – golubima – koje mnogi hrane upravo uz spomenik. A posebnu ulogu spomenik dobiva pri održavanju ljetnih koncerata u parku kada povišena mjesta na stepenicama podesta, ali i čitav povišen prostor spomenika, postaju elitna mjesta gledališta točno nasuprot pozornice. Rekonstrukcijom prostora oko spomenika 2018. godine zemljani humak zamijenjen je popločanim platoom, a izbor kamena za popločenje odlukom gradonačelnika prepušten je anketnim upitnikom samim građanima Zagreba. To je otvorilo važno istraživačko pitanje – je li dovoljno građansku participaciju oko spomeničkih odluka i uređenja javnih prostora svesti samo na odabir boje kamena popločenja? Primjerice, anketa provedena stotinjak godina ranije (1909.) provedena je u gradu ne samo o boji kamena nego o lokaciji i natječaju za Strossmayerov spomenik u gradu Zagrebu. Riječ je u stvari o pitanju gradskoga upravljanja i opsegu uključivanja građana. (Tomislavov trg (dio) – Grad kao susret (2019)
Pod Tomislavovim spomenikom s konjem održao se i boks meč (2010.) na kojega je performer Siniša Labrović pozvao tadašnjeg ministra kulture propitujući odnos pojedinca i države odnosno kritizirajući stanje hrvatske umjetnosti, a održali su se i drugi performansi koji propituju državnu politiku (M. Marković 2010., B. Isaković 2016.) upravo ispod te historijske figure na konju koja je, riječima Labrovića, stvarala „neku vertikalu, možda ne za kraljevsko herojstvo, ali tu neku vrstu malog herojstva“. Iako su se ova „mala herojstva“ kritike državne vlasti odvijala pod spomenikom s konjem, jedno drugo odvija se na konju i upisuje se u kronike hrvatskog performansa. Vlasta Delimar, kao lady Godiva projahala je gola na konju ulicama centra Zagreba (2001.) upućujući na odgovornost pojedinca i „transformativnu moć koja obitava u odluci hrabrog djelovanja rasterećeni od konvencija i moralnih ograničenja“. Svojim umjetničkim djelovanjem Vlasta Delimar propituje stereotipe i društvene konstrukcije koje definiraju ženu, a Lydia Sklevicky svojim znanstvenim djelovanjem – tekstom indikativnog naslova “Konji, žene, ratovi“ (1987.) – propituje mjesto žene u povijesti. Sukladno tome, vođeni konjem, zanimljivo istraživačko pitanje bi bilo i mjesto žena u gradu.
Nešto dalje od spomenutog Tomislavovog konja, na tadašnjem Akademičkom trgu (dana Trg Josipa Jurja Strossmayera) stajao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća cinčani odljev kipa Sveti Juraj ubija zmaja (kipar Anton Fernkorn). Spomenik je to s konjem koji je ranije stajao u Maksimirskom perivoju, a 1884. godine preseljen je na tada novi gradski trg između netom izgrađene zgrade Jugoslavenske / Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Kemijskog laboratorija, na potezu Zelene potkove. Godine 1907. je uklonjen i kasnije je bronačni odljev spomenika postavljen na ulicama omeđenom omanjem slobodnom zelenom trokutu ispred Muzeja za umjetnost i obrt, u blizini zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Još jedan spomenik sv. Jurja na konju koji stoji iznad poginulog zmaja (austrijski kipari A. Winder i A. Kompatscher) s početka 20 stoljeća, nakon što je ukrašavao jedno dvorište u Jurjevskoj, smjestio se 1994. godine na zelenom i cvijećem uređenom raskrižju između Kamenite i Radićeve ulice, uz stepenice koje vode do Kamenitih vrata. Sv. Juraj, kršćanski svetac s poveznicom iz slavenske mitologije česta je tema etnološkog istraživanja vjerovanja i običajnog životnog ciklusa. No u gradskome tkivu ova dva konjanička spomenika, zajedno sa konjima Tomislava i Jelačića čine spomeničku baštinu, ali i točke, gotovo epicentre oko kojih se recentno iscrtava grad ozlijeđen potresom – Gornji i Donji grad koji su materijalno najviše stradali. istovremeno, i nacionalni junaci i kršćanski svetac, na konjima izgledaju gordo i neustrašivo, pa je za nadati se da će i Zagreb u skoro vrijeme biti „na konju“ ili kako ovaj frazem tumači jezični portal – „poslije teškoća naći se u boljim prilikama“!
Konji su i simboli novijih dijelova Zagreba. Fotografkinja Slavka Pavić uslikala je motiv mladića na biciklu uz kojega hoda konj, u odlasku iz prostora novosagrađenih zgrada u novozagrebačkom Zapruđu („Dolazi novi grad“, 1960.), a konjska zaprega fotografirana 1963. još je služila preseljenju novih stanara u tek izrađeno zagrebačko naselje Trnsko. U blizini, u Sigetu, sadio se i rastao Park mladenaca koji nastaje kao dio akcije sadnje mladice drveta prilikom sklapanja braka u Zagrebu te je tako između 1967. i 1978. zasađeno na tisuće stabala. Godine 1974. u parku je postavljena skulptura „Mladenci“ (kipar Stipe Sikirica) prikazujući mladića koji posjeda djevojku na konja što je u nekim hrvatskim krajevima običaj iskazivanja mladenačke naklonosti. Stabla vežu individualne i obiteljske bračne priče s gradskim tkivom, urastaju u njega poput drveća u parku, a spomenik je, za razliku od onih iz centra Zagreba, prisvojen i dječjom igrom, penjanjem i skakanjem s njega, dio odrastanja mnogih generacija.
Zagreb poznaje i Trojanskog konja, drvenog pet metarskog konja izrađenog u sklopu građanske protestne akcije i dovučenog u Varšavsku ulicu (2010.) kao simbola skrivenih i zamaskiranih privatnih (investitorskih) interesa kao javnih. Riječ je o prijeporima oko izgradnje trgovačko-poslovnog i stambenog kompleksa na Cvjetnom trgu pri čemu se ta privatna i profitabilna investicija predstavljala kao javni interes grada, te je uz druge ustupke, dio javne pješačke ulice predan privatniku za izgradnju garaže. Simbol trojanskog konja kao prijevare bio je kratkoga vijeka, a 2011. godine inicijativom gradonačelnika Bandića postavljen je „Cvjetni konj“, višemetarska instalacija konja od mahovine okićenog cvijećem, kuglicama i drugim ukrasima, postavljena kao „metafora dobrodošlice na Cvjetni trg“. Konj je ono što zbunjuje, jer izabrati od svih simbola upravo isti koji su koristili oni koji su cijelom projektu pružali otpor – izabrati konja – podvostručiti znak, značilo bi u semiotičkom smislu poništiti prvotnu referencijalnost, u ovome slučaju značenje trojanskoga konja, odnosno prijevare. Preuzimanje diskursa protivnika – kao što se investitor zaogrnuo navodnim javnim interesima, a gradonačelnik posudio konja kao znak – uobičajena je strategija neoliberalne politike, reći će kritičari (D. Harvey), kojom se naizgled prihvaćaju argumenti protivnika (tada civilnih udruga i inicijativa), ali se istovremeno time i marginaliziraju. Konj, kojega u gradskoj spomeničkoj baštini poznajemo kao pratitelja nacionalnih i kršćanskih junaka u ovoj je postavi s početka stoljeća postao simbolom prijepornih odnosa moći u gradu, a čiji je epilog izgorena cvjetna instalacija u ožujku 2012. godine. Ako je prvi – trojanski konj – bio znak prijevare, drugi – gradonačelnikov cvjetni konj – simbol dobrodošlice, onda je ono što je ostalo – željezni kostur konja – ispao znak ogoljelosti urbane politike. I to iste one koja je nanovo ogoljena zagrebačkim potresom iz ožujka 2020. pokazujući neodrživost definiranja grada kao kulisa za lukrativna događanja na javnim prostorima, zanemarujući recipročna ulaganja u gradsko tkivo. Zanemareno je ono što povjesničarka umjetnosti Antoaneta Pasinović još sedamdesetih godina prošloga stoljeća naziva „procesom kontinuirane obnove grada“ što je rezultiralo velikim oštećenjima materijalnoga, ali je na neki način, u sasvim drugome registru, potres donio i „neki novi osjećaj ljudske solidarnosti, neko novo zbliženje ljudi u novoj prostornosti“ u kojoj su „čovjek-i-čovjek-mogući grad“. (O konjima ili tko je zajahao javni interes, 2013)
Šetnju „Zagrebom na konju“ kroz etnološke i kulturnoantropološke urbane teme, ipak ćemo završiti sličicom iz albuma onoga što je jedan od najprepoznatljivijih aspekata pristupa u toj humanističkoj disciplini, a to je istraživanje svakodnevice. U njoj bismo našli mnoge zagrebačke obitelji koje u slobodnim danima ili vikendom posjećuju parkove, priredbe, šetaju, druže se, a djeci se priušti i ringišpil. Fotografija iz Maksimira 1965. godine prikazuje djevojčicu na konju, djeluje gordo i hrabro gotovo kao pandan mnogim muškim spomeničkim kipovima na povijesnim brončanim konjima. I dok spomenici stoje fiksno, svakodnevica je onaj dinamički dio grada koji se odvija oko njih, kreće se vrlo često ciklički kao ringišpil i zahtijeva hrabrost i umijeće savladavanja tog kompleksnog sklopa zvanog „svakodnevlje“ koje zajedno sa spomenicima čini čitav grad „otvorenim djelom“ (U. Eco), nikad potpuno dovršenim i uvijek otvorenim za nova „stvaranja grada“.
Fotografije:
V. Gulin Zrnić, A. Igaly, A. Starčević, Digitalni arhiv NSK (razglednice), Lice grada
Ideja teme Zagreb na konju: Anamarija Starčević Štambuk (link na FB IEF uz Dan grada)
